Kako sam pobijedila na Pričiginu

Dugo sam razmišljala što ću obući. Često je važnije kakav si izvana nego iznutra. To sam više puta iskusila, pa sam pomno birala odjeću. Ovakva se prigoda ne pruža često. Nekima nikad. Pogađate, izabrala sam zlato. Baš se tako iznutra i osjećam. Sve u meni treperi. Prvo mjesto na Pričiginu i prilika da ispričam priču. Deset minuta. Malo su se preračunali. To mi je taman za zagrijavanje.

Penjala sam se polako i mukotrpno na pozornicu Gradskog kazališta lutaka. Kao mala uvijek sam se zamišljala baš na ovoj pozornici i sada mi se san ostvaruje. Moram biti iskrena i priznati da mi se većina snova ostvarila. Spajalice, klamerice, bušilice, telefon, pečati. Nedostižni snovi jednog djeteta sada su mi postali noćna mora. Mislim da je Mirko Božić negdje napisao da je problem s idolima što otpada pozlata s njih kada im se napokon približimo.

No, da vas ne tlačim, popela sam se i krenula prema kauču. Već sam iz daleka vidjela da je nizak i mekan. Morat ću u njemu ostati do kraja. I iza kraja. Nimalo lijepa slika kako jednu književnicu čupaju iz kauča jer je stislo u kosti. No, o tome ću poslije. Isprsila sam se, visoko digla glavu i krenula u boj. Dok sam prolazila pored jednog bradatog, također na pozornici, čula sam kako govori onomu do sebe : „ Koji se votafak ovoj dogodija u misec dana ? Vidi je na šta sliči ! Trebat će je nečim pokriti. Možda da onako diskretno prebacim zavjesu preko nje ?“ Nisam mu zamjerila. Sama sam kriva.

Trebalo je poslati priču. Dobro. Trebalo je poslati kratki životopis. Dobro, iako u mene ima toliko života da ne mogu sve zbiti na jednu stranicu. Malo sam varala i stavila najmanji font i prored 1. Trebalo je poslati sliku. Sliku !!! Šta će im moja slika ? Nije natječaj za Miss. Tu sam poludila i izvukla sliku kad sam imala ... imala sam koliko sam imala. U svakom slučaju, to je slika iz prošlog stoljeća. Još sam se mislila oću li poslat onu u kupaćem kostimu, ali sam zaključila da nije baš potrebno izazivati sudbinu. Ipak, meni je cilj pobijediti i ispričati priču.

I pobijedila sam. Priču tek treba ispričati. Nije meni problem pričati, pogotovo ako je o glupostima riječ, ali izić ispred mase i prepričavati nešto što se u paklenim mukama rađalo, kratilo, ispravljalo i nadopunjavalo , je nešto sasvim drugo. Što ako mi zašteka mozak, a zna se dogoditi i to u posljednje vrijeme. Jučer mi nikako nije moglo pasti na pamet kako se reče košara. Ona iz samoposluge. To je valjda povezano sa novčanim traumama, ali tko zna kakve me traume mogu zaskočiti kad počnem pričati svoju pobjedničku priču.

Malo sam razmišljala. Ja kao Baltazar. I sjetila sam se jedne cure, od rođaka mi kćeri. Pristojna mala. Snalažljiva. Napisala sam natuknice na kartice, nju uvalila u prvi red, dala joj originalni tekst i pomolila se Bogu. Onda je počelo. Najprije se trebalo predstaviti u par riječi. Kako ono žena , majka, kraljica otpada, nisam znala što ću reći pa sam onako mudro promrmljala nešto o tome kako imam četiri romana u kompjuteru i čekam kad će mi se javiti izdavači. Tko zna, ako i zidovi imaju uši, ovdje ima masu svijeta, a priliku treba ugrabiti.

I došao je red na priču. To je jedna predivna priča o djevojci koja nije imala sreće u životu. I guslim ja, guslim. Mala niže kartice. Ja čitam pa se podsjetim kako ide dalje. Publika umire od smijeha. Nije mi ova priča baš bila previše smiješna dok sam je pisala, ali očito je da ovdje imam posla sa biranim čitateljima koji vole i poznaju hrvatsku književnost. Po smijehu bih rekla da neizmjerno cijene moj rad. Mene je malo umorilo čitanje kartica. Zamutio mi se vid od napora. I to baš kad je ugledala prekrasnog mladog i potentnog muškarca. Sreća da imam opise takvih muškaraca u malom prstu, pa mi kartice više nisu ni bile potrebne.

Publika se prestala smijati. Napeto su slušali moje riječi. Onda su se počeli meškoljiti u sjedalima. Valjda od uzbuđenja. Ja sam zaneseno pričala. U jednom se trenutku začulo hrkanje. Valjda neki klošar. Sklonio se od zime. Onaj bradati je ustao i prišao mi. Nešto je govorio kako mi je vrijeme isteklo i pružio mi ruku. Ako je isteklo, isteklo, iako je priča taman bila na vrhuncu. Rukovala sam se s njim i zahvalila na gostoprimstvu. Nisam bila spremna na ono što je tada napravio. Povukao me iz kauča i potezao preko pozornice. Normalno da sam se opirala. Ta, ja sam zvijezda ovdje.

Odvukao me iza pozornice i nešto nepovezano govorio o prekoračenju. Tu mi je pukao živac. On će mene prekoračit ! I to u sred čitanja ! Normalno da sam mu prišarafila jednu i iskoristila trenutak njegove zbunjenosti da se vratim na pozornicu gdje su me dočekali sa ovacijama. Pogledala sam prema mjestu gdje je sjedila mala sa karticama. Bilo je prazno. Pokušala sam onako iz glave pričati, ali me jedan bezobrazni ćelavko prekinuo i rekao da sam svoje vrijeme iskoristila. Bila bih se popravdala s njim da mi se nije trpilo u zahod. Publika me ispratila glazbom. Dok sam sa osjećajem olakšanja sjedila na zahodu, još uvijek se čula glazba. Poznata glazba. Glazba koju svako jutro pošaljem u vražju mater.

Dosta je bilo sanjanja. Treba netko i raditi. Ustala sam, nabacila radnu odjeću i otišla psujući na posao.