16
srijeda
svibanj
2012
Nisan ja laka ženska
Vidit će me opet, kako da ne ! Može ih bit sram. Jesam li ja kriva šta je vino bilo loše , a oni dosadni ka proliv ? Uvatili se nabrajat ko šta ima. I žene i dicu i vikendice i stanove. Sve osim ljubavnica. Pitaju mene da di san ja. A di ću bit ? Slobodna ka tica. Ne, ne , nije meni potriba prat tuđe mudante i kuvat ka za manovala. Ne dam ja nikome moju slobodu, a to šta se rugaju sa mnom može in bit na čast. Odma me urtalo, ali in nisan dala gušta. Pravila san se ka da je sve u redu. Čak san i konverzirala . Sve po propisima.
Ipak, iman osjećaj da na večeri nisam baš zablistala. Prva greška je bila ta šta san sila između tri majke troje i više dice. Sva njihova dica su bila izuzetna i iznimno nadarena. Muževi su im bili izuzetno iznimni. Poslovi ludilo. Sidila sam tu sat vrimena bez da sam progovorila rič.
Tiho sam se ustala i otišla do Zlate. Zlata je u školi uvik sidila sama i malo je pričala. Nisam znala kako bi počela. Poučena pričom od maloprije, shvatila sam da ne mogu promašit ako je pitam za obitelj. Ona će počet litaniju, a ja ću samo klimati. Kao odgovor na moje pitanje, Zlata je neobuzdano počela plakat. Bila je jedinica. Majka i otac su joj umrli lani od raka pluća. Pasa joj je u veljači prigazija auto.
Kad je Zlata prestala plakat, otišla sam malo do muških. Nekako mi je sa muškima uvik bilo lakše nać zajednički jezik. Međutim, večeras s njima nisam mogla nać nikakav jezik. Pričali su ko ima boljega i većega. Kako se u auta uopće ne razumin, nisam mogla sudjelovati u razgovoru. Možda je i bolje tako. Barem mi nitko nije plaka na ramenu.
Otišla san malo do profesora. S njim je već više od sat vrimena pričala Janja, a ta Janja zna bit dosadna ka ćimavica. U sve se razumi. Profesor je filozof. Nije njemu do Janjinih gluposti. Povest ću malo razgovor o bitku. To bi ga moglo razgalit. I da znate da je. Doduše, malo smo podmazali bočicom vina. Da ste samo vidili kako je klizilo. I razgovor. I vino. I da neko nije pustija Mišu, tu bi večeri bija kraj.
Ja san vam luda za Mišom. Kad on ispruži ruku, a na prstu ona kapula od prstena, ko ne bi poludija. Još dok je bija mlađi, pa raskopča košulju, a ispod ljubavni tapetić. Srce bi mi se kidalo šta me nisu tili pustit na binu. Zato san se večeras naplatila. Bilo je malo nezgodno popet se na sidalicu, ali čim sam se dočepala stola, bila sam u elementu. Ljudi moji, šta je vrcalo ispod mojih nogu. Kad je poletila čaša crnoga na Vesninu veštu, bilo mi je ka da mi je ko da miljun kuna. Krava jedna, ona će meni da joj je žaj šta neman dice i muža. Bome, baš bi volila vidit kako će tome svome mužu objasnit odakle joj vino po vešti.
A jesan bila kraljica ! Muški se skupili, molili me da siđen, da će me odvest kući. Nećete ! Ne ! Ka da ja ne znan kako bi oni mene vodili kući. Nisan ja laka ženska neka se nisan nikad udavala.
komentiraj (13) * ispiši * #
11
petak
svibanj
2012
Usne koje nikad poljubila nisam
Nisam sretna. Zaglavila sam u braku s mužem i djecom. Djeca su u redu , ali muž mi je postao kamen oko vrata. Ne mogu više trpjeti njegove dosadne monologe. Na pragu sredovječnosti, nas dvoje smo postali kao brat i sestra. Kad malo bolje razmislim, postali smo kao dvije sestre. Svađamo se i koljemo oko gluposti , a život prolazi pored nas.
Večeras sam zagazila u čarobni svijet svoje mladosti i poželjela se ne vratiti u onaj stvarni . Proslava trideset godina mature. Vrijeme kad razmišljamo o svojim usponima i padovima. Nisam imala baš previše posla oko toga. Poslije mature moj život je vječiti pad. Sve što mi je u životu vrijedilo ostalo je zarobljeno u prošlosti. Moja jedina ljubav je ostala tamo bez izgleda da će ikad izaći iz čahure i pretvoriti se u leptira.
Ostala si uvijek ista, riječi su prešle preko usana koje nikad poljubila nisam. Gledam te oči i u njima vidim dane kad sam maštala o sretnoj budućnosti. Već onda sam znala da je naša veza osuđena na propast. Još gore, nije joj bilo dozvoljeno ni roditi se. Ja sam bila dijete iz bolje obitelji i skandal bi moje roditelje osudio na polagano umiranje. Svjesana sam bila toga i, udajom za čovjeka kojeg nisam volila, pokopala svoju budućnost i svoju sreću.
Ramena su nam se dodirivala dok smo sjedili za stolom. Srce mi je izgaralo u vatri, a riječi izlijetale bez reda i smisla. Znam da sam govorila gluposti. Bog će mi oprostiti, ali ja sama sebi neću nikad. Navaljivala sam. Dijelila komplimente. Dijelila savjete. Gotovo prelazila u histeriju.Ponašanje tipično za ocvalu nezadovoljnu ženu. Na kraju sam se rasplakala.
- Pogledaj ove glupe muškarce. Što su stariji, to su zgodniji. I kao da je to malo, oni imaju krizu srednjih godina, a mi jadnice postanemo objekt izrugivanja. Grozno je kako nas pere taj prokleti klimakterij – rekla je sa osmijehom na usnama koje nikad poljubila nisam.
komentiraj (12) * ispiši * #
06
nedjelja
svibanj
2012
Kad kartica dolazi na naplatu
Kameni pločnik ispire kiša. Tuste se kapi rasprskavaju i spajaju. U njima se ogledava narančasti sjaj uličnih svjetiljki. Grad je pust. Pokislo pseto se vuče ispod nadstrešnice robne kuće. S druge strane dva crna lika pod crnim kišobranima gledaju kroz staklo na vratima banke.
- Bit će jebeno – tiho će jedan.
- Ovde smo ka na dlanu. Tribali smo ić u Split III.
- Tamo je noćni čuvar. Pogledaj dobro unutra.
- Nema nikoga. Idemo počet.
Prilaze bankomatu i vade iz džepova alat. Petljaju nešto po mraku usput tiho psujući.
- Koja sam ja budala kad svakoga slušam ! – kroz zube će jedan.
- I ja sam mojoj govorija da je nemoguće izvuć pare iz bankomata, ali to je ludo. Zapela da moram kako god znam, jer joj sutra kartica dolazi na naplatu.
- Nema ti, prika , od ovoga ništa . Popušit ćemo disciplinsku kad se vratimo, ali stvar je neizvediva. Reka sam ti odmah da odemo opljačkat kladionicu.
- Šta radite ? – začuju strogi glas iza leđa.
- Popravljamo bankomat.
- Kako nisam od šefova čuja da ga treba popravit.
- Čut ćete sutra – odgovori čovjek u crnom polako spremajući alat u džep.
komentiraj (18) * ispiši * #
03
četvrtak
svibanj
2012
Twirle, zaboga, šta si mi ovo poslao ?
Ovo je tvoj mačak ? I ovo si mi poslao na uređivanje ? Čarobna jesam, ali , nažalost, nisam čarobnjak.
komentiraj (14) * ispiši * #
02
srijeda
svibanj
2012
Pušenjem skraćujemo cigaretu
sa interneta
Vratila sam se regularnom pušenju. Odmah mi je bolje.
Uredila sam macu. Idemo sad u šetnju.
Ups, ispričavam se blogerima nježnih očiju zbog mrzovolje i psovki u prošlom postu. Nadam se da se više neću ostavljati cigareta. Ako i budem, pazit ću da u to vrijeme ne pristupam ovdje.
komentiraj (13) * ispiši * #
30
ponedjeljak
travanj
2012
Pasje popodne
Smanjila sam pušenje na pola. Pušila do posljednjeg daha. Iza ručka je nestalo duvana. Onda sam počela pit. Pa mi nekako nije išlo. Jeba piće bez cigarete ! Onda sam počela peglat. To mi je još manje išlo. Nisam znala šta bi sa sobom, pa sam skuvala kavu. Odvratnu gadljivu kavu bez duvana. Nisam je ni popila cilu. Onda sam se uvatila malo čistuckat.
Aaaa, znate li onu kad je šestaš pitao petaša šta uče na zdravstvenom odgoju, a ovi mi odgovara da uče o spolnim organima i pita njega šta oni uče. Šestaš se isprsi i odgovori : Mi već pomalo jebuckamo.
Razbila sam tanjur slučajno. Onda sam drugi namjerno. Kako mi bez duvana nije bilo ni mira ni spokoja , odlučila sam se malo prošetati po blogu. Ako me to ne smiri neće ništa jer je tu u posljednje, debelo posljednje, vrijeme dosadno ka u raju. Same ptice, harfe i kerubini, a povremeno se oglasi đava pakleni, pa ga svi tužakaju adminu u nadi da će ih on spasit od napasnika. Hahahahaha, jebe se adminu. Služba je služba, družba je družba, a klikovi su klikovi.
Dragi moji divni, plemeniti, krasni, razumni, mudri, pametni, lijepi, dobroslikajući, dobrokuhajući, talentirani i sve ostalo blogoprijatelji, ka Boga vas molim napišite štagod pametno i od srca. Ostavite jebeni prvimaj, i proliće i politiku. Dajte štagod zanimljivoga. Meni je dosadno.
komentiraj (7) * ispiši * #
21
subota
travanj
2012
Neću čistiti tuđe smeće !
Neću čistit tuđe smeće ! Recite što hoćete i da sam ovakva i onakva, ali ne želim i neću čistit ono za što mi se i prije i poslije plaće oduzima da netko o tome brine umjesto mene. Skupi se nekoliko nadobudnih ljudi, nekoliko onih koji se preko zelenila misle uvuć u politiku i jedan predsjednik države . U odijelu. I oni sad spašavaju svijet, no svijet se ne spašava tako. Svijet se spašava preventivno. Što su oni napravili kad sakupe nekoliko stotina kila ili tona smeća dok na drugom kraju netko drugi neumorno i nekažnjeno nabacuje svoje smeće.
Žalosno je viditi , navodno ekološku grupu djece, kako čiste školsko dvorište. Netko je plaćen za to da pokupi igle, kondome i ostale govnarije. Tome nekome se ne da raditi svoj posao. Ravnatelju se ne da zamjeriti onome tko je plaćen za čišćenje jer bi mu taj isti ujutro mogao pljunuti u kavu dok je nosi. Onda se nadobudna nastavnica, koja nema pametnijeg posla, sjeti i osnuje ekološku grupu u školi. Djeca sretna jer ne moraju na nastavu a sudjeluju u stvaranju novog vrlog svijeta. Sve divno pokriveno dobro smišljenim nazivom. Recimo, Ekološka grupa osnovne škole Te i te u akciji Stvorimo uvjete za bolji svijet. Za koga uvjete ? Za onu čistu što ispija kave umjesto da se uhvati metle ? Za ravnatelja koji prakticira miroljubivu koegzistenciju ? Preko čijih leđa ?
Neki od najbogatijih ljudi u svijetu se bave baš smećem. Poznajem čovjeka koji je počeo iz ničega, i gore nego iz ničega, jer se zadužio preko glave. Kupio cisternu za pražnjenje crnih jama. Susjedi se rugali s njim. Za par godina postao toliko bogat da bi mogao kupiti cijelo susjedstvo. Zajedno sa susjedima.
Svjedoci smo kako su prije par godina nestale tone i tone plastičnih boca iz prirode. Je li to bila neka akcija tipa Očistimo okoliš za bolje sutra ? Ne. Jednostavno su se počele otkupljivati boce. Znam da se otkupljuje i željezo i još puno toga. Čemu onda ove nadobudne akcije ? Čemu gluma ? Dovoljno je da svatko radi svoj posao. Dovoljno je ljudima ukazivati na to kako se čuva okoliš. Ne mislim na ukazivanje riječima. Mislim na ukazivanje globom. U ovom smo svijetu svi postali osjetljivi na novac. Nažalost, ali tome je tako.
Moj prilog zelenoj čistki : recikliram svoje smeće koliko mogu, nikad ne bacam ništa po putu, nosim krpenu torbu sa sobom i svakog dana odbijem barem dvi tri plastične vrećice, ne koristim plastične čašice na automatu u uredu. Eh da, plaćam odvoz smeća, sanaciju Karepovca, otpadne vode , porez i prirez. Mislim da je to dovoljno.
Ups, skoro sam zaboravila. Pjesma je Me and Mrs Jones. Pjeva Billy Paul jednu verziju. Michael Buble drugu. O Bubli bi mogla puno toga reć, ali neću sada. Nemam vremena. Moram pratiti kako su u svijetu odjeknule akcije čišćenja lijepe nam naše. Oni vanka sigurno misle kako je sve očišćeno šta se dalo očistit.
komentiraj (23) * ispiši * #
11
srijeda
travanj
2012
Volonteri
Ako nekoga zanima kako je prošla soja u pasicinoj ishrani, mogu reći samo jedno. Produkcija je bila izvanredna. Toliko o psima i ljudima.
Sad bih malo o ljudima i ljudima. Ajme, povraća mi se na ekran, ali nastavit ću. Moram. Takav mi je danas horoskop.
Nisam oduševljena s ovima na vlasti. Nisam bila ni s onima prije 10, 20, 30 i tako dalje godina. Sve je to ista pašta. Tko je uz vlast, uvijek je uz vlast, a mi što imamo osjetljive želuce i malo veće jezičine, uvijek ćemo bit, da prostite, jebena stranka.
Činjenica je da para nema. Druga je činjenica da posla ima ali nije atraktivan. Treća je činjenica da nikome danas nije posao osiguran. Ni onima na državnim jaslama, ni onima kod privatnika, ni onima koji sami brinu o sebi, a često i o drugima. Dovoljno je da zastane plaćanje i otvara se Pandorina kutija, no ne želim ni razmišljati o tome.
Razmišljala bih malo o našoj budućnosti, a to su mladi ljudi. Znam da bi oni svi potpisivali čekove i plaćali karticom od firme, vozili auto od firme i sve tako. Ali, nije svaki dan Božić. Tko će radit ? Ima nešto malo takvih i skidam im kapu, ali me brinu oni što čekaju posao po kafićima. Nije lako čekat godinama da ti Biro nađe posao.
I sad dolazimo do teme dana. Ova , da ne rečem, Vlada dolazi sa idejom kako zaposliti velik broj mladih ljudi. Krasno. Mali je problemčić što neće primati plaću. Onaj tko ih zaposli ne treba dati ni kune za njih. Država će im plaćati mirovinsko, zdravstveno i davati 1600 kuna mjesečno potpore. I nastane panika. Mladi se ljudi pobune. Ne žele besplatno raditi. Ne bih ni ja, ali ja već imam posao pa mi je lako filozofirati.
Cijeli dan slušam o robovima i iskorištavanju i sve se nešto mislim, a to nije zdravo. Nezaposlenost je velika i bit će još veća. Novca nema. Radna mjesta se ne otvaraju. Završio si školu. Bez posla si. Kradeš Bogu dane i čekaš da te roditelji hrane. Koliko trebaš biti bahat i odbiti mogućnost da radiš u nekoj firmi i pokušaš sebi svojim radom i napredovanjem zadržati zaposlenje, naučiš nešto što te nisu u školi i na fakultetu učili, stekneš radne navike ? Nije ni onih 1600 malo , pogotovo kad te roditelji hrane. Ili možda je ? Ljepše je ustajati malo kasnije, ispijati kavice i kukati kako nemaš posla. A to što ti roditelji grebu po dnu novčanika, koga briga !
Eto, od mene toliko.
Stavila sam pod Humor. Nije smiješno, ali poludim kad protrčim preko liste.
Znala sam da sam nešto zaboravila. Ovo je odličan potez da se mladi ljudi socijaliziraju, jer niti znaju pozdraviti, niti znaju razgovarati, i što je najgore, ne znaju se nasmiješiti. Dobro, možda sam sa ovim zadnjim malo pretjerala. Nije se lako nasmiješiti kad ujutro mene sretneš na hodniku. Ali, ja bih se barem potrudila.
komentiraj (14) * ispiši * #
07
subota
travanj
2012
Pas i soja
Kuhala sam danas odreske od soje. Volim ja svašta probat, a opet se mislim neće me vrag odnit za pet kuna ako ne budu vridili. Čim se to skuvalo vidila sam odakle vitar puše i potvrdila svoje mišljenje o ljudima koji to jedu. To je nešto grozno i moraš bit pravi mazohist da bi u to i gledao a kamoli stavio na tanjur pred sebe. Brrrrr.
Kad ja uđem u kuhinju, vrag nikad ne miruje. Pasica me gledala tužnim očima moleći komadić čarobnog jela koje je danas izašlo ispod moje kuhače. Dala sam joj komadić samo da joj poslije mogu reć kako nije dobro stalno žicat hranu. Sad nastupa tarapana. ! Obožavala me, išla za mnom pokušavajući me bacit po podu, pa sam joj dala još jedan komadić.
Kad smo za stolom zaključili da bi se ti odresci od soje mogli koristiti kao oružje u ispitivanju terorista, ja sam uzela zdjelu i svaki odrezak pažljivo isprala od soli pod mlazom vode. Onda sam ih izrezala na manje komadiće i jednog po jednog počela davati pasici. Ne da se oduševila, nego je pokazala sve trikove koje je do sad naučila. Rukovala se jedno dvadeset puta sa mnom. Inače to čini samo kad dolazi ili izlazi iz kuće. To je bilo malo pa je pokazala i jedan novi za kojega nisam znala da ga je uvježbavala. Na stražnjim se nogama vrtila oko svoje osi. Ni sama ne znam gdje će joj biti kraj.
Sad imam jedno pitanje za vas. Koliko je soja zdrava za psa ? Hoće li prije krepat ili progovorit?
P.S. ne bih željela da me krivo shvatite i pomislite da sam ludača, ali moja je pasica dizajnirana od 12 posebnih pasmina i strah za njenu dobrobit me natjerala na svakodnevno savjetovanje po forumima. Tamo sam pročitala svašta i svake se večeri nemirno prevrćem po krevetu u strahu da sam negdje pogriješila, dala joj nešto što nije dobro za nju i tako to.
Kao dijete sam slušala priče o tome kako tjeraju pse iz vinograda. Sad znam da je to bilo za njihovu dobrobit. Naime, saznala sam da psi ne smiju jesti grožđa. Koštice bi im mogle naškoditi. I koštice od jabuke su otrovne. Sada bolje shvaćam i priču o Snjeguljici. Vidite li kako je dobro imati psa ? Čovjek svašta nauči.
komentiraj (17) * ispiši * #
01
nedjelja
travanj
2012
Na prvi april prije puno godina
Bilo je to u pleistocenu na današnji dan. Imali smo u uredu nekavu radio centralu ili kako se već zvala. Imala je mikrofon na kojega bi se direktor obraćao podanicima. Koliko se ja mogu sjetiti , nikada nisam čula direktorov glas preko, sad sam se sjetila kako se kaže, razglasa. Niti glas bilo kojega od kolega. Nije bilo potrebe. Vijesti su putovale brže od brzine zvuka. Barem vijesti koje je vrijedilo čuti. Preko razglasa smo slušali radio . Uglavnom Radio Split.
U to smo vrijeme imali zvjersko radno vrijeme. U šest sati. Svakog jutra sam mislila da me netko čekićem okrpio po glavi kad bi mi zazvonio sat. Nije to bilo zvono tipa Speak softly, love i slično. To je zvonilo drrrrrrrrrrrrrrrrrriiiiin, drrrrrrrrrrrrrrriiiiiiiin. Mrtve bi probudilo. Sumnjam da sam u to vrijeme često padala u kliničku smrt , jer me sat redovito nije uspijevao probuditi. Mater bi vikala iz posteje Ajde, diži se. Po nekoliko puta. Jedan se put čak i susjeda oglasila i povikala Ajde digni se više da mi možemo nastavit spavat. Nekoliko godina sam u sebi želila da joj država smanji penziju i kad je napokon srezalo penzije, nisam uživala u tome, jer su plaće bile još srezanije.
Došli bi u ured. Petnaest minuta prije početka radnog vremena kurir bi upalio plinske pećice po sobama. Sobe se ne bi zagrijale, ali je plin grizao za oči. Onda bi kuvali kave . Svaka je soba iza radnih stolova imala sjedalicu bez naslona, takozvani tamburin. Na njemu bi stale staklenke od krastavaca, ili malo bolje iz Italije od onih koji su već u to vrijeme bili fensišmensi. U njima smo držali kavu, najobičniju mljevenu kavu, i šećer. Nije bilo ovih smeđih, da prostite, preseravanja niti Načas tabletica. Onda bi kuvali kavu. Nije to baš bio bezopasan posao. Trebalo je dobro paziti da svoj lončić ne staviš prije onoga tko je stepenicu iznad tebe ili ti se može osvetiti, niti si smio dozvoliti da ti neka nova bezveznjača uvali svoj lončić na onaj mizerni rešo, pa ti čekaš i kuhaš.
Kad bi se kave skuhale i svi posjedali počeli bi kurtoazni razgovori. Di si bio , šta si radio. Sad vi mislite da je to bilo tek tako. Ako si bio na neko dobro mjesto sinoć, nisi smio o tome govoriti, jer bi te stare koke kućne pletačice izile. Ako si rekao da nisi nigdje bio, naslađivale bi se zaključujući kako njihovi pletački životi i nisu toliko isprazni kad jedna mlada djevojka provodi večer kod kuće. Tako sam vam ja, za njih, svake večeri bila u šetnji. One koje su i danas žive, žive u uvjerenju da sam ja u mladosti prošetala na miljune kilometara.
Jedan put sam se prevarila i nikad više. Bio je nekakav festival. Bilo ih je u to vrijeme na desetke i sve smo ih pratili. Kad nismo imali šta drugo. Televizije u boji su tek počele. Mi smo je imali kući ali nitko nije smio znati. Ja sam tako, mlado ludo, rekla kako je bila famozna haljina Radojki Šverko ili Terezi Kesoviji. Ne sićan se više. Onda me vrag potega za jezik pa sam, nesvjesna kako se ukopavam, rekla da joj crvena boja izvrsno stoji. Bolje bi bilo da me grom pogodio. Kako znaš da je crvena ? Samo je ispaljeno to pitanje, a ja se ugrizla za jezik. Nemilost u koju sam upala ne želim ni spominjati.
Kad bi razmijenili prve dojmove započela bi radio emisija za djecu. Čini mi se da se zvala Patuljci pojma nemaju ili nešto slično, a započinjala je izjavom nekog djeteta kako nije dobro skidati pločice u kupionici. Jedan put je bila , valjda, radio drama . Jedan je mali pričao o svom dobrom susjedu koji mu je donio mačku, a njegova mama je isto dobra, pa je njegovom sinu kupila vodene boje. I sve se nastavilo u tom tonu. Mi smo varili. Kad je završilo, došli su iz drugih soba i onda smo prepričavali tko se čega sjetio. Mislim da su šefovi bili negdje van ureda , jer takva raspojasanost nije u normalnim uvjetima dolazila u obzir.
Jednog prvog aprila smo svi jedni druge varali sa glupostima tipa pukla ti je čarapa i fleka si se. Onda je, baš negdje oko devet, na radio reklo da se kit nasuka na Kašune. U devet i po je bila marenda. Svi su izišli desetak minuta prije. Potrpali su se u auta. Ja nisam išla. Ne sjećam se zbog čega. Možda sam u to vrijeme bila svađena sa vozačima. Ili sam ostala dežurati. U svakom slučaju, marenda je prošla. Prošlo je još pola sata. Nitko se nije vraćao. Oko jedanaest i po se vratio direktor. Bio je na sastanku. Kako sam bila jedina osoba u uredu, normalno da me upitao gdje su ostali. Ja sam rekla da ne znam. On je upitao kako ne znam. Ja sam rekla da su otišli na marendu. On je slegnuo ramenima i zatvorio se u svoju sobu.
U podne i nešto su se počeli vraćati u ured. Smijeh se čuo sa dna stepeništa. Jedva sam čekala da mi opišu kita i ispričaju što ih je toliko zadržalo kad su za pola sata mogli doć do tamo, pogledati i vratiti se.
Znate li što ih je zadržalo malo manje od tri sata ? Tko je god imao auto u Splitu, odvezao se viditi kita. Osim mog direktora koji je prisustvovao sastanku u blaženom neznanju o drami koja se odvijala u vanjskom svijetu na relaciji grad - Kašuni. Nastao je takav krkljanac da se nisu mogli izvući.
Jesu li kažnjeni ? Ma kakvi ! Ne posjećuje kit svakog dana naš grad.
komentiraj (13) * ispiši * #
Arhiva
Na opetovane zamolbe svojih vjernih fanova otvaram dio arhive .
Nema za ovakav post kategorije pa ću ga stavit pod Humor. Tamo će se najdulje zadržati.
Usput, koristim priliku i pozdravljam administratore Blog.hr-a u nadi da će im se pamet rasvijetliti i da će napokon napraviti malo reda ovdje. Ako su se već toliko zainatili i ne žele staviti sa strane nekakve normalne liste gdje bi se postovi prikazivali kronološkim redom, bio bi red barem da omoguće brže otvaranje linka Moja lista blogova. Ajme, ovo je baš smišno !
komentiraj (1) * ispiši * #
